Të Fundit
Tefsir i albanski mufessiri u savremeno doba (19. i 20. stoljeće) – HAFIZ ALI KORČA

Tefsir i albanski mufessiri u savremeno doba (19. i 20. stoljeće) – HAFIZ ALI KORČA

Tefsir i albanski mufessiri u savremeno doba (19. i 20. stoljeće)

Autor: Prof. dr. hfz. Hajredin Hodža

HAFIZ ALI KORČA

Uvod u reformističku vjersku misao Albanaca

Reformistička ideološka doktrina među albanskim intelektualcima bila je originalna i veoma rasprostranjena pojava. Ova reformističko-vjerska doktrina nastala je za vrijeme Osmanske vladavine, i doprinijela je do albanskih i bosanskih zemalja na čitavom Balkanu, što se jasno kroz tefsire, radovima i prevodima knjiga i članaka koji su tada analizirali pitanja i problem toga vremena i ideje poznatih mislilaca koji su vodili intelektualnu reformističku školu, kao na primjer; šejh Mustafa Meragi, poznati pisac Muhamed Ferid Vedždi, šejh Džemaludin Afgani, šejh Rešid Rida, itd.
Razlog širenja ovog religioznog intelektualnog fenomena među Albancima leži u činjenici da je veliki broj učenjaka studirao vjeru na Az’haru i Indiji, sa početkom druge polovine 19. stoljeća, pa sve do danas. Prilično veliki broj Albanaca i Bošnjaka je diplomiralo u navedenim zemljama i konstantnim kontaktima ovih studenata sa njihovim profesorima je uticalo da potpadnu pod uticaj tih misli i ideja i da je tako nešto sasvim normalno, jer sasvim je prirodno da su studenti pod uticajem svojih profesora, kao što su djeca pod uticajem svojih roditelja.
Albanci su pali pod veliki uticaj intelektualne reformističke škole, ako budemo obratili pažnju na prirodu njihovih istraživanja i pisanim člancima objavljenim u albanskim islamskim časopisima koji su objavljeni od strane visokog Savjeta za islamska pitanja u Albaniji na početku 20. stoljeća, onda možemo uočiti da su razmatrali važne vjerske probleme i pitanja koja su bila aktuelna u tom vremenu, kao na primjer: pitanje postojanja Boga Svemogućeg, potreba za religijom i pobožnošću, pitanje građanstva i islamske civilizacije, potom pitanje suočavanja sa evropskim izazovima, pitanje emancipacije žene i njenog aktiviranja u radu i društvenom angažmanu, ljudska prava, sekularizm i odvajanja religije od države, zatim pitanje vjerske tolerancije i solidarnosti sljedbenika različitih vjera i naroda, i diskutacije tematika poput ateizma, komunizma, kapitalizma, socializma itd.
Sve nas ovo navodi na uvjerenje da je reformistički vjerski pokret ušao u razum i srca albanskih učenjaka u drugoj polovini 19. i na početku 20. stoljeća. U ovoj studiji ne možemo istaknuti detaljano aktivnosti i ideje svih albanskih učenjaka, bit će dovoljno istaknuti samo jednog konkretnog primjera u ovom poglavlju, koji se smatra poznatim albanskim vođom reformističke škole, koji je posjedovao jasne ideje racionalno-reformističke škole, kako u svojim predavanjima, također i u svojim vjerkim člancima i svome tefsiru.
Od njegovog je tefsira, nažalost, ostao samo jedan dio, dok ostatak tefsria i druga njegova djela i članci su nažalost spaljeni.
Allahu plemenitom sam zahvalan da sam kao autor ovoga rada imao priliku pronaći dio tefsira ovog istaknutog albanskog učenjaka i da ga u ovoj disertaciji uspjem predstaviti. Autor ovog djela, doktrine i tefsiri, kao što sam i ranije istakao je poznati učenjak i hodža hafiz Ali Korča (Allah mu se smilovao!).
Hodža hafiz Ali Korča kroz povjest je poznat kao veliki intelektualac i učenjak sa velikim kulturnim znanjem, potom kao pjesnik, književnik, naučnik, komentator Kur’ana, hrabar i jedan od velikih albanskih ucenjaka, koji je živeo u drugoj polovini 19. i prvoj polovini. 20. stoljeća. Usklađivao je političke i vjerske aktivnosti ne praveći nikakvu razliku između vjere, politike i državnih interesa.

I: BIOGRAFIJA HODŽE: IME, MJESTO ROĐENJA, OBRAZOVANJE, PORODICA I VRIJEME U KOJEM JE ŽIVIO

1. IME I MJESTO ROĐENJA:

Hodža hafiz Ali Iljaz Kadiu, poznat kao Hafiz Ali Korča, prezime koje je dobio po gradu Korči, rođen je 1873. godine na pojedinim mjestima se navodi da je rođen 1870. godine, u Korči, na Jugu, Albanije. Rođen je unutar vjersko-intelektualne porodice koja je voljela I poštovala učenjake i nauku i tako je nastavio put svojih predaka u nauci i znanju.
Grad Korča je imao veliku ulogu u 19. stoljeću, u ekonomskoj, obrazovnoj i književnoj sferi širom Albanije, zbog veoma bitnog geostrateškog položaja na Jugozapadu zemlje, koji povezuje Albaniju sa Grčkom i Zapadnim Balkanom. U ovom gradu je otvorena prva albanska škola koja je radila na latiničnom pismu i bio je centar albanskih političkih aktivista, koji su djelovali u Rumuniji, Bugarskoj i drugim susjednim zemljama.
Grčka kršćanska država je Korču smatrala svojim centrom za širenje misionarstva i otrovnog kolonijalizma protiv albanske islamske kulture, posjedovali su u ovome gradu 126 misionarsko-krščanskih škola, baš kao i u drugom albanskom gradu Beratu. Svemogući Bog je htio da se ovaj učenjak rodi u ovom gradu, da se nevjernicima suprostavi i da svojim aktivnostima pomrsi kršćanske konce.
Što se tiče vremena u kojem je živio, neki izvori potvrđuju da je hodža hafiz Ali Korča, živio u vrijeme albanskog nacionalnog pokreta i njegovog buđenja. Albanski islamsko-književni pokret u tom periodu bio je na vrhuncu, ali je marginalizovan od strane komunističke intelektualne elite, koji takvom naučnom bogatstvu nisu pridavali nikakav značaj.
Od ličnosti koje su stvarale različite književne studije na albanskom, perzijskom, turskom i arapskom jeziku u inozemstvu bio je hodža hafiz Ali Korča. Intelektualna biografija hodže hafiza Ali Korče bila je bogata važnim događajima. Cijeli svoj život posvetio je Božijem putu i oslobađanju zemlje od strane kolonijalizma. Glasno je pozivao na važnost formiranja islamske vjerske i nacionalne svijesti, u obnovi pokradenih i izgubljenih prava i u vjerskoj slobodi uz patriotsku slobodu i nezavisnost od strane kolonizatora. Zahtjev za vjersku slobodu i slobodu drzave bio je dio aktivnosti svih albanskih učenjaka u novoj eri pa sve do danas, i to se jasno vidi u radovima, predavanjima i člancima, kako u prošlosti tako i danas.

2. OBRAZOVANJE:

Među takvim političkim i vjerskim valovima, rođen je, odrastao, obrazovan je, i formirana je ličnost hodže hafiza Ali Korče (Allah mu se smilovao!). Naučio je napamet Kur’an časni do svoje dvanaeste godine. Povjesni izvori ne pominju ime učitelja, ko je to poučavao hafiza Korče. Prvi njegovi koraci ka islamu počeli su učenjem Kur’ana. Osnovno obrazovanje završio je u rodnome gradu, dok je nastavio svoje univerzitetske studije na Univerzitetu u Istanbulu, gdje je učio i islamske nauke, orijentalne jezike, odnosno: arapski, perzijski, turski te francuski jezik. Tokom boravka u Istanbulu, učio je iz osnovne arapske, perzijske i turske literature i bio je fasciniran mislima velikih filozofa i pisaca poput: Ibn Rušdi, Ibni Sinâ, Ibn Rumi, Omer Hajami, perzijski književnik Saa’di Širazi i dr… Studirao njihova djela i prikupljao znanja o intelektualnoj i kulturnoj baštini.
Hodža hafiz Ali Korča tokom svog boravka na Univerzitetu u Istanbulu, pao je pod uticaj tako velikih ljudi iz nove naučne atmosfere koja je tamo preovladavala, i koja je očigledno uticala na formiranje njegove ličnosti i podizanje njegovog intelektualnog nivoa.

3. PORODICA:

Porodica hodže hafiza Ali Korče živela je Albaniji u gradu Šijaku. Imao je pet sinova i dvije kćeri. Najstariji sin zvao mu se Medždudin, dok drugi Bahrudin, prva dva sina su mu poginula u ranoj mladosti u saobračajnoj nesreći, dok treći sin Iljaz, koji je završio vjersku školu u Tirani, je u vrijeme albanskog komunističkog diktatora Envera Hodže osuđen na 25 godina zatvora, ali nakon što je proveo 15 godina u zatvoru pušten je 1968. i umro nekoliko godina kasnije, tj. tačnije 1975. godine. Njegov sin Iljaz bio je pravi nasljednik hodžinog znanja, ali Bog je dao da ne živi dugo. Njegov četvrti sin Salahudin, završio je Vojnu akademiju u Italiji i radio kao predavač na albanskom kraljevskom dvoru, odnosno kao instruktor mladih oficira.
Nakon Drugog svjetskog rata, dao je ostavku na svojoj poziciji i 1944. godine osuđen je na smrt, nakon smrti, bivši predsjednik Albanije dodjelio mu je počasnu titulu “Šehid demokratije”. Salahudin je imao jednog sina koji se zvao Medždudin, koji trenutno živi u SAD. Njegov peti sin, Alaudin, također je završio vojnu akademiju u Rimu i vratio se u Albaniju na poziv svoga oca, da služi domovini i podučava svoje sunarodnjake vojnim principima,nakon određenog vremena i njega je uhvatila komunistička vlast i osudila na četiri godine zatvora, nakon izlaska iz zatvora preselio je 1982. godine. Jedna od hodžinih kćeri živjela je u Tirani, dok je druga živjela u Draču.

4. NAUČNA I VJERSKA POZICIJA
HODŽE HAFIZA ALI KORČE

1. Ponuđen mu je službeni poziv za prijem Princa Vida, kada je 1914. godine, došao iz Austrije da postane kralj Albanije. Hodža hafiz Ali Korča pročitao je čestitku na francuskom jeziku povodom dolaska i imenovanja Novog kralja;
2. Godine 1916. imenovan je za direktora obrazovanja u nekoliko velikih gradova Albanije;
3. Od 1918. do 1924. godine bio je predsjedavajući Vrhovnog islamskog vijeća u Albaniji;
4. Od 1924. do 1949. godine radio je kao učitelj u velikoj vjerskoj školi u Tirani (medresi), gdje je predavao predmete: arapski jezik, tefsir, logiku i nekoliko drugih predmeta;
5. Od 1924. do 1938. godine radio je sam na komentaru plemenitog Kur’ana za albanski islamski časopis: “Visoki Glas”, i smatran je jedinim komentatorom u to vrijeme;
6. Od 1949. do 1959. godine boravio je u izbjeglištvu i tajno radio kao učitelj u gradu Kavaji;
7. Radio je kao savjetnik ministra obrazovanja u Ministarstvu obrazovanja Albanije.
POSLJEDICE OD PATRIOTSKOG I POLIČIKOG DJELOVANJA

Hodža hafiz Ali Korča je često prepričavao neke događaje iz svoga života i govorio da je mnogo puta doživio maltretiranje. Ovdje ćemo ispričati samo jedan događaj, zbog ograničenosti rada.
Ponedeljak, 18. 02. 1910. godine, u jutarnjim satima, okupila se velika grupa ljudi (prema pojedinim izvorima oko 12.000), i počeli su da gađaju kamenjem na njegovu kuću, zbog nekih njegovih nacionalnih stavova, jer su se njegovi stavovi kosili sa Mladim turcima, koji su pokušavali oživjeti tursko-osmansku nacionalističku doktrinu i koji su smatrali da se svaki stanovnik države smatra osmanlijom i u tom kontekstu svi su Osmanlije. Ovaj pokret su ohrabrivali i podržavali cionistički Jevreji i jedini njihov cilj je bio rušenje Carstva. Nema sumnje da je ovakav stav izazvao reakciju albanske intelektualne i vjerske elite.
Hodža hafiz Ali Korča navodi i priznaje da je bilo ljudi koji su ga kritikovali, ali i u isto vrijeme bilo je i ljudi koji su ga podržavali i pomagali mu, tako da su ga jednog dana njegovi sljedbenici i simpatizeri uzjahali na konja i počeli da viču:
”Živeo albanski jezik i živeo otac albanskog jezika!”
Nakon kratkog vremena intelektualci su počeli držati govore među kojima je bio i hodža koji se po završetku svog govora pomolio Bogu na tri jezika: arapskom, turskom i albanskom; zatim se zahvalio Bogu za sva dobra koja mu je dao i za stvaranje različitih naroda, koji govore različite jezike i dijalekte navodeči da to ne znači da trebamo mrziti arapski, jer na arapskom jeziku učimo Kur’an, ali pošto je novim turskim zakonom, izdatim 1908. godine, tako nešto dozvoljeno, onda ćemo i mi željno i s velikom radošću učiti svoj maternji jezik i svoje pismo, i nema sile koja bi nas mogla omesti po ovom pitanju.
Nakon toga ga je Osmanska vlada počela optuživati kao latiničara, odnosno kao zapadnog teologa ili kao zapadnog mislioca, u današnjem smislu shvatanja, jer u odnosu na arapsko pismo prema njihovom mišljenju Hafiz je više preferirao latinicu, pismo koje i danas koristimo. Zbog njegovog stava prema pismu, prijetili su mu ubistvom i progonom, u više navrata nije oklijevao da razjasni tu činjenicu da svaki jezik ima svoje karakteristike i svoja pravila, a pošto je albanski jezik indoevropski jezik, onda mora imati i svoje karakteristike i to nema nikakve veze sa rušenjem hilafeta ili udaljavanjem od njega. Jezička slova su instrumenti za pisanje, slova ne pripadaju grupi vjernika ili nevjernika, niti se slova mogu tretirati kao muslimanska ili nemuslimanska slova.
Pitanje albanske latinice imalo je političke, vjerske i edukativne dimenzije za sve Albance svih vjera. Unifikacija albanskog jezika je bila veoma bitna za albanske vjeroučitelje, kao i za neke muslimanske i hrišćanske Albance, koji su živjeli u izbjeglištvu, naime u različitim zemljama svijeta, kao što su Rumunija, Bugarska, Grčka, Turska, SAD itd. Albansko buđenje u tom periodu imalo je za cilj ujedinjenje Albanaca podeljenih diljem svjeta i pozivali su ih da se vrate svojoj domovini kako bi spasili Albaniju od rascjepljenja i odvajanja od susjednih zemalja. Politička situacija i prilike u kojima su Albanci živjeli, nisu obećavale niti je bilo nade zbog velikih apetita i ambicija moćnih država prema njihovoj domovini.
To je bio najvažniji uzrok i razlog prema poznatim albanskim historičarima, što je naveo islamske vjeroučitelje da prihvate latinično pismo,jer bi inače bez problema nastavili da koriste arapsko pismo u pisanju albanskog jezika, što potvrđuje činjenica da se albansko-sufijska i sunitsko-islamska književnost tokom 18. i 19. stoljeća pisala arapskim pismom, jer su ljudi znali i pisali ovim pismom na sasvim običan način. Zapadnoevropski i slavenski kolonijalizam potaknuo je intelektualce da ožive ideju latiničnog pisma, kao prvog koraka u uništavanju islama i Kur’ana, fokusirajući se na upotrebu dijalekata, a ne književnog jezika, i tako nešto se vrlo lako moglo uočiti u tekstovima nekih savremenih orijentalista.
Stav istraživača se razlikuje od onih koji su odlučili da prihvate latinično pismo umjesto arapskog, koje je istovremeno bilo pismo Kur’ana časnog i hadisa Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!). Osim toga, sa pravom možemo postaviti pitanje: Šta je to što je nanijelo štetu Japanu, Kini, Tajvanu, Koreji i drugim zemljama na njihovom putu industrijskog i tehnološkog napretka i razvoja, kada se zna da ove zemlje i dan-danas koriste zanimljivo pismo koje ima posebne simbole i intonaciju koja podsjeća na arapsko pismo?!
Po mom mišljenju, bez obzira na oblik pisma, ne može se zaustaviti progres, u stvari postoje i drugi konkretni i apstraktni faktori koji vode ljude ka progresu ili napretku, tj. suprotno oveme ka nazadovanju ili regresu.

REAKCIJA NA OPTUŽBU ZA ODCJEPLJENJE OD OSMANSKOG HALIFATA:

Hodža hafiz Ali Korča optužen je za svoje nacionalno-patriotsko djelovanje i prihvatanje latinice, te da je pokušavo da se odcjepi od Carstva. Međutim, takva optužba protiv Hodže nije tačna iz više razloga a to su:
1. Šejh hafiz Ali Korča je kategorički odbacivao ovu optužbu, posebno odvajanje od Osmanskog hilafeta, čak se i to jasno vidi u njegovoj reakciji protiv guvernera Talat Paše, koji je imao slično mišljenje sa advokatima. U tom kontekstu Hafiz navodi: “Albanija je ponudila i žrtvovala mnoge hrabre ljude za Carstvo i nikada ne želi biti odcjepljena”.
2. “Albanski narod je uronjen u neznanje i nepismenost, i da se izvuče iz tog neznanja mora da uči zato moramo prihvatiti ovo pismo”. Potom guverner Talat Paša, reagovao riječima: “Albanci znaju turski jezik i albanski im nije potreban”; na šta hafiz Ali Korča replicira: “Kako može napredovati nacija koja nema jezik, znanje, industriju i svoje resurse? Turska nema koristi od naroda koji živi okrutnim i divljim životom po džunglama Afrike. Kroz ova pisma, učenje jezika i nauku, ljudi mogu napredovati i spasiti sebe i druge”.
Postoji još jedan razlog koji je podstakao Hafiza da prihvati tako nešto i to se jasno može uočiti u njegovim radovima. Po njegovom mišljenju, Albanija je multipluralno i multireligiozno društvo, i treba zavladati vjerska tolerancija i mir među ljudima, izbjeći faktore koji stvaraju mržnju i podjele između različitih religija, preciznije između pravoslavnih i katoličkih kršćana i muslimana, kao i da se pobjegne od ovakvih vjerskih huškanja među svim stanovnicima i više je preferirao da Albanija ima svoje jedinstveno pismo koje će ujedinjiti sve.
Takav stav Hafiza možemo uočiti u razgovoru s osmanskim ministrom za obrazovanje u Albaniji, guvernerom Emrulla Beu. Povjesni izvori navode da mu je ministar rekao: “Vi ovim zahtjevom želite da napustite Kur’an časni i napustite turski jezik, a time ćete svoju djecu ostaviti bez vjere, i tako postati ateisti.”. Na ove riječi Hafiz je replicirao:
“Nikada, nikada nećemo odstupiti od Kur’ana, niti od turskog jezika, a ako želite da ubacite ovaj zakon u novi pravni kodeks državnog ustava, unesite! Ako se u Albaniji otvore albanske škole, vi će te moći kontrolisati te škole, možete poslati inspektore, i ako otkrijete da se po tim školama ne uči Kur’an časni i turski jezik, vi ih odmah zatvorite”.
Potom hodža hafiz Ali Korča navodi da je poslao pismo Šejhul-Islamu kojeg je upoznao i informisao o dijalogu između njega i ministra obrazovanja i u isto vrijeme zatražio od njega da ubjedi svoja dva guvernera Talat Pašu i Enver Pašu za tako nešto. I upravo se to desilo, Šejhul-Islami je razgovarao sa Talat Pašom i ubjedio ga, dok Enver Pašu nije uspio ubjediti. Šejhul-Islami je dao punu podršku hafiz Ali Korči, i podsticao ga da piše članke i objavljuje ih u turskim novinama, jer je bio zadivljen stilom sjajnih radova s kojim su i čitaoci bili zadivljeni …
Njegov stav i odnos prema ovoj osjetljivoj tematici jasno je istakao u poetskim stihovima:
“Slova vjeru ne posjeduju, alati za pisanje su; jezik se svakim slovom može pisati, to je halal to je haram ne govore…
Nepotrebno slova sa vjerom upoređujete i s time uznemiravate našu domovinu …”
Smatram da se iz navedenog da zaključiti i argumentovano tvrditi da su namjere hafiza Ali Korče bile da se ne odcijepi od Carstva niti demonstrirati protiv ovog stanja, niti da se napusti učenje plemenitog Kur’ana. Njegov reformatorski cilj je bio prihvatanje latiničnog pisma za Albance.

6. SMRT:

Šejh, hafiz Ali Korča živio je u izbjeglištvu u gradu Kavaji, Albanija, gdje se razbolio od groznice praćene jakim bolovima, preselio je 31.12.1956. (Allah mu se smilovao!). Obavljena mu je dženaza u prisustvu mnogih vjernika, učenika, Predsjednika Muslimanske zajednice Albanije, uvaženog hodže hadži hafiza Sabri Koči (Allah mu se smilovao).

DJELA I AKTIVNOSTI HAFIZA ALI KORČE U OBLASTI OBRAZOVNIH REFORMI

1. DJELA POLITIČKOG KARAKTERA:
1. “Bolševizam – Uništenje Čovječanstva”
2. “Sedam snova Albanije”

Njegova ne izdata djela:
1. “Stara filozofija”;
2. “Filozofija o muslimanskim vjerovanjima”; i:
3. “Logika”.
2. POLITIČKI I FILOZOFSKI ČLANCI OBJAVLJENI U
STRANIM ČASPISIMA I DOPISIVANJE S KRALJEVIMA
ISLAMSKIH I DRUGIH DRŽAAVA

Svjetske novine u kojim su objavljeni članci šejha hafiza Ali Korče bili su:
- Es-Sabah; الصباح
- Akšam; أقشام
- Siratu Mustekim;صراط مستقيم
- Bejanul-Hakki; بيان الحق
- Aksu Sada-Anatol seneleri; عكس صدا – أناضول سنلري
- Novina “El Hal-ladž” الحلاجu Iranu objavljivao članke Hafiz Ali Korče kojih je pisao na perzijskom jeziku.
- Egipatska novina “Es-Sijasetu” السياسةje objavljivala njegove članke na arapskom jeziku.
Simpatiju pisanih članaka hafiza Ali Korče stvorio je i Šejhul-Islami Carstva i imao njegovu punu podršku za nastavak pisanja.
Hodža, hafiz Ali Korča takođe je razmjenivao pisma i sa rektorom Univerziteta El-Azhara, šejhom Mustafom Meragi. Godine 1939. Rektor El-Azhara pisao mu je: “Poštovani i uvaženi profesore Ali: Es-selamu alejkum ve rahmetull-llah! Posle ovih iskrenih pozdrava, kojih sam pročitao, iz vašeg poslednjeg pisma nema sumnje da je napisano iz srca vjernog čoveka …”
Hodža se takođe dopisivao sa egipatskim kraljem Farukom i kraljem Hajderabada, Osmanom Nizamijem, kome je napisao pismo: “Albanci su ostali kao siročad, bez ičije pomoći i podrške, njihova najbolja i najplodnija zemlja je ustupljena susjednim državama (uzeta je na silu) Grčkoj i Jugoslaviji, dok su za siromašne Albance ostala samo neplodna brda i stene”.

3. METODIČKI RADOVI I LITERATURA OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA
1. Abeceda;
2. Arapsko pismo;
3. Gramatika-Sintaksa Albanski-Arapski;
4. Ilmi Bejan-Retorika;
5. Muslimanija;
6. Mevlud, čisti Poslanikov, a.s., život;
7. Trista, tri rječi Imama Alije;
8. Džulistani-Ruzmarin Saadiut;
9. Rubaijati-Kvadrati Umer Hajjamit;
10. Jusuf sa Zulejhom Ahsenul-Kasas; i:
11. Sveta islamska historija i četiri halifa.

4. KRATKA STUDIJA ENCIKLOPEDIJSKE KNJIGE GDJE SE JASNO MOŽE UOČITI I OTVORENO REFORMISTIČKA IDEJA HODŽE

Knjiga: “Sveta islamska historija i četiri halifa Hulefai-Rašidina”, smatra se jednom od najobimnijih knjiga hodže hafiza Ali Korče nakon njegovog velikog tefsira, a istovremeno je izvor njegovih naučnih i religioznih ideja i misli. U ovoj knjizi on je obradio velika pitanja o kojima ću detaljno govoriti u nastavku rada, na što lijepši i prikladniji način, kako bi još jednom u što boljem obliku potvrdio i prikazao njegovo reformističko mišljenje.

I. POVOD PISANJA I SASTAVLJANJA DJELA

Uvaženi Hafiz je naglasio da je trideset godina razmišljao o kompilaciji i pisanju drevne islamske povjesti kao udžbenik za svoje učenike u poetskoj formi, da se lakše čita i uči, baš kao što su postupali učenjaci iz drugih oblasti, kao npr. u naukama o čitanju, u hadisu, gramatici itd.
U njegovo vrijeme Albanci su imali veliko iskustvo u poeziji. Uostalom, hodža je i sam bio pjesnik, tako da je odlučio da tu sposobnost pokaže i u ovoj knjizi. On u uvodu ove knjige pojašnjava da je peziju satkao na osnovu poetskih pravila i principa, i na taj način se takmičio sa svojim savremenicima koji su bili ponosni na svoja nacionalna osjećanja, ali i kritikovao ih što ne umiju da pišu poeziju, jer nisu dobro poznavali albanski jezik i na taj način nisu bili u stanju sačuvati poetsku rimu. Govorio bi da nije lako pisati poeziju i da to nije u stanju svako raditi, dok je za sebe govorio da njegova poezija potiče iz srca i duše.
Imao je blagi poezijski stil, ali riječi su su mu bile lijepe i tečne poput dragulja i radio je dan i noć na tom projektu. Iz onoga što hodža napisao u svojoj knjizi, tu je i njegova izjava da u njegovoj knjizi nema fikcija i da je to knjiga od velikog značaja za historiju i da takođe čitalac dok je čita, osjeća da čita komentar Kur’ana. U ovom djelu autor je očistio biografije poslanika od mnogih legendi koje su preuzete iz devijantne svete knjige Tore. Autor navodi i literaturne izvore koji su mu pomogli da sastavi ovu knjigu, kao na primjer tefsir: “El-Menar ” ( تفسير المنار) i Šejha Rešida Ride; “Historija” imama Taberija,( تاريخ الأمم و الملوك للإمام الطبري ) zatim pominje mnoge druge knjige ne naglašavajući imena autora, ali ovaj način, ne spada u metodološke norme, kao na primjer: “Tarihu Raudatil-Ahbab”( تاريخ روضة الأحباب ), “Tarihu Raudatis-Safa”;( تاريخ روضة الصفاء ), “Tarihul-Islam”; ( تاريخ الإسلام ), “Muradul-Iber”; (مراد العبر), “Tarihul-Enbija”; (تاريخ الأنبياء) , “Tarihud-Dinil-Islamij”;
(تاريخ الدين الإسلامي), “Kisasul-Enbija”; ( قصص الأنبياء), “Tarihu Asris-Se’adeti”; (تاريخ عصر السعادة) i dr.
Potom hodža hafiz Ali Korča nastavlja da rastavlja pitanje monoteizma Boga Svemogućeg, kroz deduktivnu metodu i postojanje svega oko nas što nas okružuje i koje potvrđuje postojanje Svemogućeg Boga. Hodža hafiz Ali Korča bio pod uticajem naučnog tefsira, i bio stava da postoje živa bića i na drugim planetama, bilo to ljudi ili životinje, i to je argumentirao kur’anskim ajetom sure El Šura.
﴿ وَمِنْ آيَاتِهِ خَلْقُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَا بَثَّ فِيهِمَا مِن دَابَّةٍ ۚ وَهُوَ عَلَىٰ جَمْعِهِمْ إِذَا يَشَاءُ قَدِيرٌ﴾ [ الشورى : 29 ] “Jedno od znamenja Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje i živih bića koja je rasijao po njima; On je kadar da ih sve sabere kad bude htio.”. Sa napretkom i progresom nauke i preciznih satelita, ovo kur’ansko čudo će biti otkriveno. On tvrdi da je zamjenica (“u oba”- ( فيهما znači postojanje stvorenja i živih bića na zemlji i na nebu, i da su ta stvorenja na zemlji i na nebu opisana kao: “živa bića” ( دوآبّ )koja hodaju ili lete. Potom, hodža za željne čitatelje i one koji su željni znanja da izučavaju tefsir Fahrudina Er-Razija (Allah mu se smilovao!), jer u njemu ima puno vjerskih detalja i naučnih podataka.
Hafiz je takođe istraživao još jedno pitanje koje imalo veze s istinskim Stvoriteljem ovog univerzuma – Bogom Veličanstvenim.
Isto tako analizirao je i riječi zapadnjaka, filozofa i onih koji poriču kvalitetu Božijeg stvaranja, da su to neistine i laži. Hodža je odbacio njihove riječi, oslanjajući se na naučne argumente i govoreći da materija nije stvorena sama po sebi ili slučajno, već da ju je stvorio Svemogući Bog i da to dokazuje i geologija. Svemogući Bog je stvorio vrijeme i mjesto, ali On nema ni početka ni kraja, i sve će nestati osim Boga Svemogućeg.
Hodža je takođe odbacio Darvinovu teoriju evolucije, navodeći da zdrav razum ne dopušta ni sukcesiju stvari a ni rotaciju i da su obje hipoteze neosnovane. Istina po ovom pitanju je, da je Svemogući Bog Pokretač materije i da je On svakom stvorenju dao specifičan oblik, a zatim ga nadahnuo (dao mu dušu). Na osnovu onoga što sam shvatio, hodža hafiz Ali Korča, u ovom kontekstu aludira na kur’anski ajet:
“Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?” – upita faraon. Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.)”, i u drugom ajetu:
“Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg, koji sve stvara i čini skladnim, i koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje”.
Hodža (Allah mu se smilovao!), je takođe analizirao, polemisao i suprostavljao idejama naučnika prirodnih nauka, koji su govori da je čovjek nastao od majmuna i da bismo primetili ovu promenu, potrebno nam je vremenski period od milion godina. Također je polemisao i analizirao njihova dodatna četiri principa: historisku baštinu, različitosti, borba za opstanak i selekciju, i u tom kontekstu mišljenja je da su to nestabilne teorije i hipoteze i iz tog razloga se nikako ne možemo osloniti na njih. U ovoj velikoj naučnoj enciklopediji hodža takođe ispituje pitanje vjere u Boga Veličanstvenog, braneći mišljenje da se iman (vjera) niti povećava niti smanjuje, nego ojačava ili oslabljuje.
U svome govoru: “Muslimanizam”, ističe:“Vjera u islamu: Bog štiti vjeru od sumnje, On ju je usavršio, iako je nevjernici i ateisti mrze, čudo Kur’ana ostvaruje se postojanjem i širenjem ove vjere, jer je islam došao da spasi ljude. Božiji Poslanik nije želio ni moć ni položaj, došao je da spase ljudi od idolopoklonstva i trojstva, da ih iz tame izvadi na svjetlo, da vjeruju u Jednoga Svemogućeg Boga”. Postoje i druge tematike koje su takođe naglašene od strane hodže hafiza Ali Korče, kao na primjer.: Veličina Poslanika, a.s., četiri Biblije, ideje i istraživanja zapadnih i orijentalističkih intelektualaca, kao i njihov odnos prema islamskoj poruci. Hafiz (Allah mu se smilovao!) često napominjao u fusnoti da je prenosio iz tefsira: “El-Menar”.
Nakon ovog kratkog izlaganja ovog povjesnog i vjerskog tumačenja, možemo potvrditi da nam ova knjiga govori o nekim dimenzijama i metodama uvaženog hodže i hafiza Ali Korče, definira vjersku doktrinu kojoj je pripadao, gdje se jasno vidi kolika je sličnost između njegove metode ispitivanja vjerskih pitanja i metode vođa nove reformističke škole.

KRATKA STUDIJA TEFSIRA HAFIZA ALI KORČE “KUR’AN VELICANSTVENI I NJEGOVA SUŠTINA”

1. OPĆE KARAKTERISTIKE TEFSIRA HODŽE HAFIZA
ALI KORČE

Tokom moga čitanja i razmatranja misli i ideje hodže hafiza Ali Korče generalno, a posebno njegovo tefsir, primjetio sam da hafiz Ali Korča, (Allah mu se smilovao!) prilikom tumačenja ajeta i sura u ispitivanju i analizi važnih pitanja radio na sljedeći način:
• Borio se protiv svakog oblika nemorala i skretao pažnju na ego, koji poziva ka zlu i pozvao je ljude da se oslone na moralne vrijednosti;
• Fokusirao se na Jevreje koji su predstavljali opasnost svjetu, u svojim zlim namjerama i njihovim prljavim i neetičkim nastojanjima u politici, ekonomiji i moralu, kako bi zavladali svjetom;
• Analizirao je vrijednosti islama i karakteristike koje ga izdvajaju od drugih religija i tvrdio da je dolazak islama spasio Arape i sve ljude od tame neznanja i rimskog i perzijskog kolonijalizma;
• Fokusirao se na vrijednosti kur’anske kulture u poređenju sa drugim uvezenim zapadnim kulturama;
• Pojašnjavao je ljudima kvalitete i dobro ponašanje Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!), posebno siročadima i uvjerljivo je tvrdio da je Poslanik (Allah mu se smilovao!), predstavljao najveći nivo humanosti i demokratije, zatim je pojasnio da su halife nakon njega (Hulefai-Rašidin) zaista bile demokrate (ali ne prema savremenom konceptu demokratije), i da Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!), ni na koji način nije bio parazit koji je živio od drugih, kao što je to slučaj sa današnjim liderima, kao i drugi ljudi, bili oni prinčevi ili robovi, u njegovim očima bili su jednaki;
• Uverljivo je isticao činjenicu da se islam širio mirnim putem a ne nasiljem, dok se kršćanstvo, na osnovu povjesnih podataka, širilo mačem i silom. Da nije bilo vjerske tolerancije u islamu u odnosu na druge religije tokom njegovog širenja, danas ne biste našli niti jednoga kršćanina na svjetu, i kada bi postojalo nasilje, onda bi svi morali postati muslimani iz straha, ali muslimani nikoga nisu natjerali da prihvati islam, dok Jevreji i Kršćani su živi dokaz, koji i dalje postoje i žive nepreobraćeno;
• Insistirao je na ideji univerzalnosti i internacionalizma i njegovom kontinuitetu na ovome svjetu;
• Potencirao je racionalnu i duhovnu moć islama da se suoći sa izazovima;
• Također je potencirao da u islamu ne postoje svete osobe (niti duhovni carevi), i da svetost pripada samo Bogu Svemogućem, da niko ne nosi tuđi teret i da će svaka duša odgovarati za ono što je uradila;
• Pozivao je na reformu vjerskih obrazovnih metoda, posebno se usmjeravao na oživljavanje starog naučnog intelektualnog naslijeđa, u podizanju nivoa arapskog jezika proučavajući književnost jezika i stilistike poznatih autora, kao što su na primjer: Stilistika Zemahšerije, Ibn Hadžiba i dr., kako bi postali veliki kao Fahrudin Er-Razi, Ibni Sinâ, Dželaludin Sujuti, Imam Gazali i dr. Nije htio da se školske reforme zasnivaju na imitaciji zapadnih metoda, htio je da se škole i obrazovne metode reformišu i postanu poput vjerskih i naučnih škola iz perioda Abasida u Bagdadu i Emevita u Andaluziji, kao i da se pripreme za izazove aktuelnih potreba;
• Dokazivao je kur’anska čuda, Muhamedovo poslanstvo (Neka je Allahov mir i spas na njega!), i da je svoju poruku učinio kosmopolitskom za sve ljude;
• Apelirao je na širenje vjerskih škola, jer je smatrao da one imaju veoma važnu obrazovnu ulogu u životu cijelog Ummeta;
• Borio se protiv idolopoklonstva (širka) i zauzimanja u namazu osim za Uzvišenog Allaha, a ne za idole, bilo da su živi ili mrtvi;
• Borio se protiv tradicije, običaja, praznovjerja i novotarija albanskog društva i apelovao je da se oslanjaju samo na Kur’an časni i Poslanikov sunnet (Neka je Allahov mir i spas na njega!).

2. METODE HODŽE HAFIZ ALI KORČE U TEFSIRU

Hodža hafiz Ali Korča je naglasio u uvodu svoga kratkog tefsira kojeg posjedujem u svojoj biblioteci, da je mnogo napisao u komentarima Božje Knjige – Kurana časnog, oslanjajući se na mnoga poznata djela tefsira, ali nažalost, ekonomske prilike su uticale da se ovaj obimni tefsir ne objavi, jer je njegovo objavljivanje bilo veoma skupo i iz finansijskih razloga, odgodio je izdanje tefsira, dok se ekonomske prilike ne poprave.
Uprkos teškoj finansijskoj situaciji, i pored toga, odlučio je da objavi sažetak obimnog tefsira, sa ciljem da bude što lakši i dostupniji ljudima i jednu kopiju ovog tefsira takođe i ja posjedujem, ali nažalost, mnoge njegove stranice su nestale … Mnogi učenjaci tvrde da je obimniji izgubljeni tefsir hodže hafiza Ali Korče bio blizu 2000 stranica. Ovaj sažetak nepotpunog tefsira počinje sa surom: “El-Fatiha”, i završava do trideset osmog ajeta sure: “El-Bekare”, i zbog ograničenih stranica tefsira i komentiranih ajeta u hodžinim djelima i člancima, objavljenim u raznim časopisima, potrošio sam mnogo energije u tako ogromnom prostoru, sve dok nisam preciznije i detaljnije shvatio njegove ideje i razmišljanja u tefsiru i slobodno mogu reći da sam uspješno prikupio veliki broj komentara koji se sastoje od ideja hafiza Ali Korče, sve dok nisam u potpunosti shvatio njegovu doktrinarnu pripadnost u tefsiru.
Prije nego li počnem pisati o njegovoj metodi i naučnom pristupu u tefsiru, vrijedno je spomenuti izvore po kojima se vodio hafiz Ali Korča tokom njegovog tefsira i drugih vjerskih djela.
1. Tokom isčitavanja i izučavanja djela hodže hafiz Ali Korče, njegovog kratkog tesfira i tefsira raznih ajeta objavljenih po islamskim časopisima, shvatio sam da se oslanjao na veliki broj različite literature i djela, zahvaljujući poznavanju orijentalnih i zapadnih jezika, od kojih je imao koristi od obimne religijske, književne i političke kulture.
U nastavku ćemo pomenuti literaturu koju je hodža koristio u svojim radovima i člancima:
2. Literatura Poslanikovog sunneta (Neka je Allahov mir i spas na njega!), literatura biografije Poslanika i njegovih drugova, zatim različitu literaturu tefsira na čelu sa tefsirom od Fahrudin Razija i tefsir “El-Menar” od šejha Rešid Ride, literaturu islamske i neislamske povjesti, posebno Taberijeva priča, literaturu arapskog jezika, posebno gramatičku i stilističku literaturu, islamsko-filozofsku i zapadnjačku literaturu, opštu kulturološku literaturu na više stranih jezika, arapsku, perzijsku, tursku i albansku književnost, potom moderne literature u geografiji, astronomiji i biologiji, literature fihka i usuli-fikha, litaraturu kur’anskih nauka i kur’anskih priča, apologetska literatura, svjetska politička literatura, zapadnoorijentalistička literatura i druga naučna literatura, koje potvrđuju briljantnu kulturu i izuzetno širok spektar razmišljanja hodže Hafiz Ali Korče (Allah mu se smilovao!)
3. Iz svega što sam pročitao iz tefsira i njegovog istraživanja o ovom pitanju, shvatio sam da u razumijevanju Božje Knjige, koristio je metodu gdje:
• Naglašava pojmove “mekanski i medinski ajeti” sura i broja ajeta;
• Razjašnjava termine sura i stranih riječi;
• Naglašava nazive sura i pojašnjava svrhu imenovanja odgovarajućim nazivima;
• Oslanja se na gramatičku analizu, kao na primjer, vrijednost određenog člana “El” u kur’anskom ajetu:
 ٱلۡحَمۡدُ لِلَّهِ رَبِّ ٱلۡعَٰلَمِينَ ٢﴾ [ الفاتحة:2 ] “El-Hamdulil-lahi Rab-bil-Alemin”;
4. S vremena na vrijeme naglašavao je vrste čitanja (kiraete Kur’ana) u detaljnom obliku;
5. Naglašavao je mišljenja učenjaka i komentatora Kur’ana o simboličkim slovima na početku sura, ali u znatno smanjenom obliku;
6. U tefsiru je pominjao društva koja su postojala na Arapskom poluostrvu, kao na primjer: Jevreje, Kršćane, idolopoklonike totema, idolopoklonike zvezda i neke eternaliste;
7. Naglašavao je razloge objave ajeta ako postoji razlog i prema njegovom mišljenju može postojati nekoliko razloga za objavljivanje ajeta o nekom pitanju;
8. Oslonac na biografiju Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!) i njegovih drugova kako bi pojasnio značenje određenih ajeta;
9. Više se oslanjao na naučni komentar kur’anskih ajeta, to jasno primjećujemo u komentaru koji daje u suri: “Ez Zelzele”, gdje istražuje nekoliko različitih fizičkih zakona koji se odnose na uništenje zemlje prije Sudnjega dana, tipa, vulkane, pad zvijezda, nebo i druge stvari koje će se dogoditi. Prema mom mišljenju, naučni tefsir i njegov oslonac na tefsir Fahrudin Er-Razija u većini slučajeva su toliko uticali na njega, da je bio mišljenja da postoje i druge životinje i ljudska bića na drugim planetama.
10. Zatim hodža nastavlja i prenosi riječi Fahrudina Razija ne naglašavajući broj stranice i poglavlja
11. Ponekad naglašava neke pojmove i termine koji imaju sufijski duh, kao na primjer, u tefsiru sure “Ed-Duha” navodi da kada je Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!) ugledao Objavu (Vahji-Džibrila, a.s.) po prvi put, bio iznenađen, zadivljen i uronjen u more Božje svjetlosti kao i umoran u valovima ovog neobičnog Mora, obasuto Božjom Svjetlošću!;
12. Ponekad tokom komentara Kur’ana izađe iz tematike, pa se onda ponovo vrati;
13. Ponekad je u tefsiru argumentovao poeziom;
14. Kada govori o dobrobit islama koji je donio Arapima, onda to dokazuje historijom Arapa prije objave islama.
15. Hodža Hafiz Ali Korča pisao je lijepe poetske riječi tokom tefsira, jer je njegova poetska sposobnost došla do izražaja još u ranom djetinjstvu, u svim islamskim disciplinama koristio je riječi visokog značenja i te riječi su bile usmjerene uzvišenim i lijepim namjerama;
16. U svome tefsiru je pominjao i riječi mudraca, intelektualaca, filozofa i raznih historičara sa Zapada kao i pokazujući svoje pozitivne utiske da su imali koristi od mudrih poruka islama i od genijalne ličnosti Muhameda (Neka je Allahov mir i spas na njega!), pošto je bio čovek visoke ličnosti, koji je kontinuirano težio ka ostvarenju ljudskih i velikih božanskih lijepih namera: Hafiz Ali Korča reagovao na sumnje i izmišljotine neprijatelja, bili oni orijentalisti ili misionari, a istovremeno govori je i o njihovim pokušajima i namjerama u pokršćavanju muslimane u Africi, Kini i Indiji;
17. Prije početka komentara kur’anskih ajeta imao je naviku započeti kratakim uvodom, kao na primjer., në u komentaru sura “El-Kadru” i “Et-Tekathur” i drugih sura i ajeta, zatim bi nastavljao komentarom i detaljnijim pojašnjenjima;
18. Prema mišljenju hodže Hafiz Ali Korče, naglasak bojega npr. (1000 mjeseca) u suri “Kadr” i u drugim kur’anskim surama, ne znači konkretne brojke, nego su ti brojevi pokazivali veliku količinu, kako je to uobičajeno u arapskom jeziku;
19. Prenosi od drugih komentatora, upravo od Imam Fahrudin ErRazija, “Tefsirul-Menari” Rešid Ride i još puno drugih bez da pominje njihova imena;
20. Ističe savjete i pouke koje proizlaze iz kur’anskih ajeta i oštro kritikuje bogate koji preferiraju život u luksuzu i koji se ponose bogatstvom i djecom ne dajuči nikakav društveni ili vjerski doprinos svojim domorodcima, na primjer, ne grade škole, ne pomažu siromašnima da se vjenčaju itd. I često je pozivao da bogati investiraju u domovinu zbog njihovog dobra;
21. Ponekad nastavlja komentar ajeta, a potom ga na kraju završava sažetkom, kao i ponekad argumentuje tumačenje kur’anskih ajeta s hadisima Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!);
22. U potpunosti je odbacivao israiliate i moram naglasiti da tokom njegovog tefsira nisam naišao na tako nešto, i očigledno ova karakteristika izdvaja pristalice racionalističke reformističke škole koja je duboko uticala na njega.
23. Oslanjao se na naučna otkrića svog vremena i kada je govorio o šteti vina, alkohola i duvana i zdravstvenim prednostima posta, argumentovao je medicinskim izveštajima;
24. Nije ponavljao riječi kada je pojašnjavao značenje ajeta i tajne koje sadrže, isticao je retoričke načine Kur’ana, kako bi se razlikovale riječi koje su bile posebne samo za Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!) i za muslimane općenito;
25. Oslanjao se na stilsku ekspresivnost stihova, i govorio: “Približilo se sunce prave i svijetle vjere…”, ili “Iz dubine (mora) božanske ljubavi”; itd.
26. Ponekad je razmatrao pitanja vezana za sudbinu (determinizma), često se borio protiv narodnih adeta, tradicije i sujeverja Albanaca i ispravljao je njihove pogrešne stavove;
27. Potpunim uvjerenjem je branio Ehli-Sunnet i džemat, poziva na punu podršku Kur’ana časnog i Sunnet, kao što je pozivao da se prevode kur’anski tekstovi i hadisi Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!) za albansko društvo.
Na osnovu onoga što sam mogao da prikupim iz radova, djela i različitih članaka, ovo su bile neke karakteristie hodžine metode Hafiz Ali Korče u tefsiru Božje Knjige.

Uvaženi čitaoci!
Nadam se da sam uz pomoć Svemogućeg Boga, uspio donekle da vam ponudim neke racionalne i metodološke principe ovog albanskog učenjaka i komentatora, koji pripada reformističkoj školi novog doba, iako je iskreno govoreći, bilo prilično teško pronaći njegove objavljene radove.

3. UTICAJ RACIONALNE REFORMISTIČKE ŠKOLE U NEGIRANJU SAHIH HADISA

Šta je to što nas navodi da verujemo da je hodža hafiz Ali Korča pripadao reformističkom pravcu? Jer je njegov odnos prema događaju da je Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!) bio omađijan i da se to pominje u: “Sahih” hadise.
Ne želim da govorim neistine o hodži hafiz Ali Korči (Allah mu se smilovao!), pa i iz tog razloga u daljem njegovom tekstu, prenjet ću od riječi do riječi, sa ciljem da što bolje shvatimo ovaj problem. U komentaru tefsira sure: “El-Felek”, hodža hafiz Ali Korča ističe:
“Ono što se navodi od Lebijd ibn El-A’sami, Jevreja iz Medine, da je omađiao Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!), u bunaru i da se Poslaniku, a.s., prikazivale stvari, i da mu se činilo da nešto radi, a u stvarnosti nije radio ništa, kao da nešto govori dok u stvarnosti ništa ne govori, dok ih Svemogući Bog nije obavijestio o mjestu sihra itd., i druge pojmove. Tvrdim da su ovo ne istiniti podaci, dakle, ni na koji način nisu tačni, jer poslanike ne može uhvatiti sihr, onda kako je Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!), mogao biti omađijan? Onaj koji je iznio ove tvrdnje potvrđuje riječi idolopoklonika koji govore:
 … إِن تَتَّبِعُونَ إِلَّا رَجُلٗا مَّسۡحُورًا ٤٧ [ الإسراء: 47 ] “Vi slijedite samo opčinjena čovjeka ..” u suri Isra, 47. ajeta, i:
 …وَقَالَ ٱلظَّٰلِمُونَ إِن تَتَّبِعُونَ إِلَّا رَجُلٗا مَّسۡحُورًا ٨  [ الفرقان: 8 ] “I nevjernici još govore: “Vi samo začarana čovjeka slijedite!“ El-Furkan, 8. Ajeta: Terminom “Začaran-omađijan” ( مسحوراً ) znači osoba koja ima pomiješane pojmove, tj. osoba koja ima iluzije, navodno nešto radi, dok u stvarnosti ništa ne radi ili vjeruje da mu je nešto objavljeno ili nadahnuto, dok u stvarnosti nije nićim nadahnut niti inspirisan. Oni koji to govore ne prepoznaju stvarnost poslanstva i njegovu važnost, i bez imalo stida pridaju ove optužbe i ove smiješne stvari Božijem Poslaniku, a.s., i misle da je jevrejin Lebijd ibn El-A’sami žačarao i omađijao Poslanika, a.s. Zaboravili su da je plemeniti Kur’an istinit i da je dokazano da je Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!), pod Božjom zaštitom. Dužni smo vjerovati u ono u što trebamo vjerovati i odbacivati ono što trebamo odbaciti.
Kada se proširila vijest o sihru Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!), on je sam tu vjest porekao rekavši: “Ja se ne mogu omađijati”. Kako god, ako je bilo takvih vijesti od Božijeg Poslanika, a.s., onda je to individualni prenos (Ahad) ( طريق الآحاد ), što nije bitno po svojoj vrijednosti. Od nas se traži da vjerujemo da je on-alejhisselam zaštićen, čist i čedan od svega što je o njemu rečeno ili se i dalje govori. Neka pričaju koliko hoće, jer smo dužni raditi onim što nam Kur’an časni nalaže. Kad bi takve izmišljotine od strane praznoglavih bile istinite da je Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!), bio omađijan, tada bi obavijestio svoj Ummet o nečemu što mu Uzvišeni Bog nije naredio ili ga nije nadahnuo. Da, sihr može postojati, ali on ipak ne može ni na koji način uticati na ono što Svemogući Bog čuva, jer ga Bog štiti i brine o njemu (riječ je o Muhammedu a.s. – Neka je Allahov mir i spas na njega!) Mi muslimani vjerujemo samo u ono što nas obavezuje Kur’an časni i nismo dužni vjerovati u ono što vjeruju idolopoklonici. Istina je da riječ “sihir” postoji, ali ne trebamo to komentarisati kao što su to komentarisali devijantni ljudi. Značenje “sihra”, to je udaljavanje od istine, a ljudi ga koriste da obmanu riječima i djelima, pretvarajući se da je to istina. U Kur’anu časnom se ističe:
 قَالَ بَلۡ أَلۡقُواْۖ فَإِذَا حِبَالُهُمۡ وَعِصِيُّهُمۡ يُخَيَّلُ إِلَيۡهِ مِن سِحۡرِهِمۡ أَنَّهَا تَسۡعَىٰ ٦٦
[ طه:66 ] “Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću”. Ne govori: “Činilo se da se konopi i štapovi pokreću svojom magijom”, i kao što albanci ponekad govore: “Taj čovjek mi pomutio/isprao mozak ili bacio mi pjesak u oči”- opisujuči da je nešto varka ili intriga. Poslanik a.s., je rekao: ( و إن من البيان لسحراً ) “Čak i u rječima postoji magija”. U današnjoj politici, diplomati koriste ovu vrstu magije u njihovim govorima, kroz brojne konferencije i govore sa praznim i pustim značenjima i mnogo neispunjenih obećanja. Ovako koriste takve riječi kada ne uspiju u svojim izborima, čak i u slučajevima rata.
Drugi argument da ova vijest nije tačna može se nazrijeti i u suri: “El-Falek”, koja je objavljena u Mekki, dok je Lebijd ibn Al-A’sami bio u Medini, pa kako se tako nešto može prihvatiti?!
Kako god, ovo je besmislena fikcija koju ne može prihvatiti zdrav razum, tako da mi u tako nešto ne vjerujemo”.
Ovo je jasan i transparentan stav hafiza Ali Korče o ovome događaju ili o ovoj priči. On je logično i religiozno analizirao razloge zašto se tako nešto nije moglo dogoditi Poslaniku (Neka je Allahov mir i spas na njega!). Ovo je bilo njegovo razmišljanje i metoda koju je koristio, ali postoji i drugi stav i mišljenje po ovom pitanju. Prije nego što počnem kritikovati mišljenje Hafiza, vrijedno je spomenuti riječi prof. dr. Muhammed Husejn Ez-zehebia (Allah mu se smilovao), koji u ovom kontekstu ističe: “Ovaj hadis kojeg odbacuje Imam (Šejh Muhamed Abduhu), preneo je imam Buhari i drugi autori autentičnih djela, i ništa ne utiče na autentičnost poslanstva. Sihr koji je zahvatio Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!), to je bio sihir tjelesnih tegoba bez utjecaja na njegov um i sihir kojeg pominje Lebijd ibn El-A’sami da je na Poslanika (Neka je Allahov mir i spas na njega!) bacio, to može biti nešto što pripada ženskim izbočinama i zove se “vezivanje”, i činilo mu se da to odgovara jednoj od njegovih žena i kada mu je to ponuđeno nije mogao ništa učiniti, dok “sihir”, kojeg je Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!) negirao, to ima veze ludom osobom i nema sumnje da takva osoba ne može biti poslanik. I zbog toga mu se obračali riječima:
وَقَالُواْ يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِي نُزِّلَ عَلَيۡهِ ٱلذِّكۡرُ إِنَّكَ لَمَجۡنُونٞ ٦[ الحجر:6 ] “Oni govore: “Ej, ti kome se Kur’an objavljuje, ti si, uistinu, lud!”.
U hadisu kojeg prenosi Buharija i drugi u autentičnom predajama, iako Imam (Šejh Muhamed Abduhu) i njegovi savremenici nisu pravili razliku između prenošenja Buharija ili drugih, i nije grijeh, ako nešto ne prihvatiš od Buharije, kao i, prema njihovom mišljenju, može biti predaja pojedinaca koji se ne može prihvatiti u sigurnom obliku. Dok prema mom mišljenju, ova misao uništava prilično veliki dio Poslanikovog, a.s., Sunneta, dok u upoređenju sa Kur’anom njegove riječi su pojašnjenje i uputa.”
Prema onome što pominje dr. Muhammed Husejn Zehebi, da autentični, vjerodostojni sunnet ne može biti u suprotnosti sa Kur’anom, i da je: “Sunnet taj koji pojašnjava i potvrđuje riječi Kur’ana časnog”.
“Ne postoji niti jedan vjerodostojan hadis koji se suprostavlja Kur’anu, iako se takav pojavi, takav hadis je ili nedovojno pojašnjen, ili je jasan, ali nije autentičan, hadis koji nije autentičan je neprihvatljiv, dok ako je nejasan, onda se treba objasniti u okrilju Kur’ana, zato što je Kur’an primaran, dok se sekundarne stvari ne mogu suprostaviti primarnim”.
Postoji još jedno važno pitanje ovdje, naime, odbacivanje vjerodostojnih hadisa, njihovo tretiranje kao izmišljenih hadisa, to daje negativnu sliku za Ummet, učenjake i imame koji su najbolji iz svojih generacija. Odbacivanje vjerodostojnih hadisa izbacuje iz vjere …
Imam Šatibi (Allah mu se smilovao!), u knjegovoj knjizi u poglavlju o Sunnetu navodi:
الموافقات في الشريعة الإسلامية – حول السنة و أصولها في القرآن الكريم و أهمية اتباعها و ذم تركها))
“El-Muvafekat… ” Haules-Sunneti ve Usuliha fil Kur’anil-Kerim ve ehemmijjeti ittiba’iha ve dhemmu terkiha”, kaže: “Sunnet, u svom značenju oslanja se na Kur’an, pojašnjava njegovo značenje, razotkriva njegovu problematiku i olakšava njegovo značenje”.
Kao što možemo vidjeti, ni na koji način se vjerodostojan i jasan Sunnet ne može odbaciti, koji nikada i nikako ne može biti u suprotnosti sa bilo kojim osnovama vjere ili izvornim Šerijatom. Hodža hafiz Ali Korča (Allah mu se smilovao!), trebao je biti oprezniji i ne procijenjivati da su ovi izvještaji netačni ili da su ih pojedinci prenijeli.
Sumnja i nevrijednjovanje: “Dva Sahiha” ili jedan od njih je tradicija pojedinih zapadnjačkih muslimana, orijentalista i protivnika islamske vjere, kako u prošlosti tako i danas. Prevazilaženje granica komentarisanja tekstova, posebno poslaničkih tekstova, učenjaci racionalističko-reformističke škole i ideja Mu’tazilija po ovom pitanju je jedan od najnegativnijih aspekata među njihovim najvećim greškama u odnosu na drugi izvor (sunnet), od izvora Šerijata, tj. čistog poslaničkog Sunneta. Ovaj oblik njihovog komentiranja trebao bi nestati i u potpunosti biti ukinut i zamijenjen nekom boljom formom, odnosno vratiti se metodi selefa i učenjaka, djelima, riječima i ubeđenjem, ako zaista želimo uspjeh i sreću!
Niko se ne treba usuditi i dirati vjerodostojnost i vrijednost: “Dva Sahiha”, Imama Buharije i Imama Muslima. Jer čitav Ummet je jedinstven u vjerodostojnosti njihovih djela ili u suprotnom, svi oni koji to rade, proči će poput mu’tezila za čitav život i takođe biti odgovorni za one koji će ih slijediti do Sudnjeg dana.

HODŽA HAFIZ ALI KORČA I NJEGOV AUTENTIČAN I SIMBOLIČAN TEFSIR

Iz odraza i tragova reformističke doktrine u hodžinim mislima hafiz Ali Korče bio je komentar pojedinih ajeta na simboličon-autentičan način. Zapravo istina je, da ovakav način simboličke interpretacije je zapravo jedna od vrsti sufijskih dozvoljenih interpretacija i zasnivana na Šerijatu, i poznat je u nauci kao tefsir (komentar Kur’ana):
( التوفيق بين المعنى الظاهر و المعنى الباطن ) “harmonizacija egzoterijskog značenja (dhahir) sa onim ezoteričnih (batin) kur’anskih ajeta”, ili kako to neki učenjaci tumače: “svaki ajet ima svoje unutrašnje i spoljašnje značenje”.
Ovo tefsirsko pitanje su mnogi učenjaci proučavali, kako u prošlosti, i danas to rade, u prošlosti su ga najviše proučavali Imam Gazali, Imam Ebu Is’hak Eš-Šatibi, i dr. dok u današnjici ovim pitanjem su se najviše bavili Šejh prof. Dr. Muhammed Husejn Zehebi, šejh prof. Dr. Muhamed Abduladhim Zurkani, šejh prof. Dr. Fehd ibn Abdurahman Er-Rumi i šejh prof. Dr. Jusuf El-Kardavi, i dr. Zagovornici ove doktrine argumentiraju postojanje ove vrste tefsira sa hadisom koji prenosi Imam Buhari da, prenosi se od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: “Omer me tretirao kao Poslanikovog (Neka je Allahov mir i spas na njega!), rođaka.”; Pa ga Abdurahman ibn Auf upitao Omera: “Da li ćeš tako tretirati i našu djecu?” Omer, r.a., im odgovori: “Njega tretiramo na osnovu njegovog znanja”, a onda me upitao o kur’anskom ajetu:
إِذَا جَآءَ نَصۡرُ ٱللَّهِ وَٱلۡفَتۡحُ ١ [ النصر: 1 ] “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu”. Ja sam mu odgovorio onim što me je naučio Božiji Poslanik, a.s., i kada sam pročitao do kraja suru, Omer, r.a., reče: “Kunem se Bogom da ne znam više od onoga što ti znaš …”.
Također, Taberi i drugi učenjaci ističu da kada je objavljen ajet:
 .. ٱلۡيَوۡمَ أَكۡمَلۡتُ لَكُمۡ دِينَكُمۡ..  [ المائدة: 3] “Danas sam upotpunio vašu vjeru”, u oprštajnom velikom hadžu, Omer ibn Hatab, r.a., je plakao i kada ga Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!) upitao, zašto plačeš? On mu odgovori: “Placem jer se do danas naša vjera upotunjivala i nakon što se usavršila, nešto će nam sigurno faliti!”; Na ovo Poslanik, a.s., odgovorio mu: “U pravu si!”
Postoje i drugi ajeti i hadisi kojih ističu učenjaci i koji potvrđuju ezoterično ižučavanje ili ovu simboličku metodu tefsira. Jasna strana Kur’ana je u tome da se Svemogući Bog obratio svojim robovima na čistom arapskom jeziku u kojem postoje pravila i principi, koji nam omogućavaju da na zdrav i jasan način shvatimo kur’ansko značenje. Ezoterično značenje (skriveno i dubinsko) radi se o volji Svemogućeg Boga i to je svrha zbog kojeg je i objavljen Kur’an časni, a to možemo razumijeti kroz jezičke principe i pravila, i to je božanski dar, dar koji prema mišljenju Imama Sujuti, je od bitnih uslova komentatora Kur’ana, to je božje Svijetlo koje rasplamsava srce učenjaka i poznavatelja Svemogućeg Boga, to su ljudi koji posjeduju čisto srce, zdrav razum i lijepo ponašanje.
Neki učenjaci pripisuju uslove ezoteričnom tumačenju tefsira, zapravo razumjeti ezoterični aspekt arapskog jezika; i da to ezoterično značenje mora odgovarati egzoteričnom značenju i imati svrhu arapskog jezika, i također imati tekstualnu osnovu. Dakle, ezoterično značenje je usko povezano sa zvučnim egzoterijskim značenjem teksta, jer ćemo inače naići na čudne i iznenađujuće izjave i komentare nekih sufija i njihovih sljedbenika. Sada čemo pokazati jedan primjer iz hodžinog sažetka tefsira hafiza Ali Korče. U tefsiru kur’anskog ajeta:
 أَوۡ كَصَيِّبٖ مِّنَ ٱلسَّمَآءِ فِيهِ ظُلُمَٰتٞ وَرَعۡدٞ وَبَرۡقٞ يَجۡعَلُونَ أَصَٰبِعَهُمۡ فِيٓ ءَاذَانِهِم مِّنَ ٱلصَّوَٰعِقِ حَذَرَ ٱلۡمَوۡتِۚ وَٱللَّهُ مُحِيطُۢ بِٱلۡكَٰفِرِينَ ١٩ [ البقرة: 19 ] “Ili, oni su nalik na one, koji za vrijeme silnog pljuska s neba, u punom mraku, usred grmljavine i munja, stavljaju zbog gromova prste u uši svoje bojeći se smrti – a nevjernici ne mogu umaći Allahu.”. Hodža Hafiz Ali Korča ističe: “Jaka kiša i oblaci znače iman (vjera) i Kur’an, tama i grmljavina označavaju djela, kao na primjer; namaz, post, borba protiv nevjernike, udaljavanje od starih vjera i svjetovnih pozicija, što im veoma teško. Kada su čuli takve stvari o Ahiretu koje su ličile na munju i grmljavinu, nevjernici su im staviljali prste u uši da ih ne čuju”.

5. STAV HODŽE HAFIZ ALI KORČE PREMA ISRAILIJATIMA

Među pitanjima koja su od velike bitnosti za moje istraživanje i hodžinu reformističku vjersku doktrinu hafiza Ali Korče, bez sumnje je i pitanje kazivanja jevreja i kršćana, što u šerijatskom zakonodavstu opčenito, dok u tefsiru posebno, poznata su pod imenom: “israilijati”. Kao što je poznato, među racionalnim principima ili iz neophodnih disciplina tefsira plemenitog Kur’ana, prema zagovornicima racionalističko-reformističke škole, riječ je o kategoričkom odbacivanju israilijata (kazivanja), i oslanjaju se samo na ono što je kazano u Kur’anu i autentičnom Sunnetu.
Hodža, hafiz Ali Korča kada ispituje i kritikuje ateističko-komunističko razmišljanje intelektualne elite sekularnih Albanaca, takođe skreće i pažnju pobožnim muslimanskim čitaocima ističući da postoje imami, predavači i hatibi, koji uopšte nisu razumijeli šta su govorili ljudima tokom njihova predavanja i hutbi. Čak, šejh hafiz Ali Korča pripovijeda jedan događaj sa jednim hatibom, koji je ušao na mimber i počeo glasno da viče u svome predavanju, pred džematom, citirajući priče i praznovjerja israilijata o stvaranju Adema, o načinu na koji su stvorene rijeke u Džennetu i drugim pričama koje nemaju veze sa našom vjerom.
Vidi se da je hodža hafiz Ali Korča dirnut tako naivnim ponašanjem, zato u svojoj enciklopediji: Sveta (drevna) povjest i četiri halifa), navodi jednog predavača kao što je ovaj. Njemu je bio dovoljan Kur’an časni i najosnovnije geološko znanje o slojevima zemlje i kako nastaju rijeke i nije bilo razloga da priča takve besmislene priče u svome predavanju. U njegovoj knjizi Hodža apeluje da se odmaknemo od takvih jevrejsko-kršćanskih narativa, jer te priče uništavaju islamsku vjeru.

6. IDŽTIHAD I REFORMISTIČKA MISAO HODŽE
HAFIZ ALI KORČE

Trud i idžtihad hafiza Ali Korče (Allah mu se smilovao!), u pripremi ove metodološke rasprave o vjeri muslimana, naveo je pet poznatih stubova islama, i to su: Svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhamed Njegov rob i poslanik; Obavljanje namaza; udeljivanje Zekata; post Ramazana i obavljanje Hadždža u ovisnosti od mogučnosti – onako kako je prenijeo i Abdullah ibn Omeri, r.a., u dugačkom Džibrilovom a.s., razgovoru sa Poslanikom, a.s. … u nastavku navodi Hafiz: Dodao bih i šesti stub a to je džihad. I ovaj šesti stub, po mišljenju hodže hafiza Ali Korče, to je džihad na Božjem putu.
Čini mi se da proučavajući političke, društvene i vjerske prilike uvaženog Hafiza i oslanjajući se na gorku stvarnost njegovog vremena, vidi se da je radio na tome da u srcima svojih sunarodnika usadi ljubav prema domovini, žrtvovanje zarad vatana i zaštitu od neprijateljskih intriga. Nema sumnje da je ovo pitanje osjetljivo i da ga treba dobro elaborirati.
Ideja da pored pet islamskih stubova takođe treba džihad dodati kao šesti stub; to je diskutabilno pitanje koje zahtjeva širu analizu. Istina je da ne treba ništa dodati onome što su muslimani jednoglasno odlučili, ali kao što je poznato, učenjaci moraju obavljati idžtihad u svako vrijeme i na svakome mjestu. Učenjaci takođe moraju pratiti kretanje društvenog i vjerskog života i dužni su pronaći alternative puteve i lijekove za društvo ali u islamskoj apoteci, za liječenje bolesti islamskog Ummeta i suočavati ga od izazova vremena. Vrata džihada su otvorena do Kijametskog dana.
Mislim da su okolnosti u to vreme uticale na dušu i um Hodže i kada je bi primjetio da su ljudi umorni i iscrpljeni i da napuštaju ovu obavezu (džihad), apelovao je uvjek na vraćanje ove obaveze i njeno vezivanje za pet dobro poznatih stubova islama. Međutim, te okolnosti ne opravdavaju mišljenje i idžtihad hafiza Ali Korče, jer je hodža u nešto pozivao što Muhamed, a.s., i njegovi prijatelji to nisu radili, uprkos patnjama i progonima i teškim vjerskim, političkim i ekonomskim okolnostima. Idžtihad i mišljenje hafiza Ali Korče mora se razumjeti i komentirati džihadom pera i znanja, sa džihadom nagona i požude za bogatstvom, a ne džihad i krvavi rat, i nema sumje da je ovo mišljenje zasnovano na islamskim principima, izvore Kur’ana časnog i Sunneta Poslanika, a.s. Nije dozvoljeno dodavanje bilo čega na već definiranih pet stubova islama, jer će se na taj način otvoriti vrata potomcima ka poništenju ili dodavanju novih principa u vjeri ili šerijatu na osnovu potreba ili izazova vremena. Džihad je posebna tema koju Kur’an i Sunneti Poslanikov, a.s., detaljno pojašnjava prema specifičnim uslovima i okolnostima, na svakom mjestu i u svako vrijeme. Ovdje ne možemo vise opširnije govoriti na ovu temu i samo Allah Uzvišeni zna namjeru i nijet uvaženog hafiza Ali Korče!

KARAKTERNI USLOVI MUFESIRA HODŽE I HAFIZA ALI KORČE I ZAJEDNIČKI ASPEKTI IZMEĐU NJEGOVIH MISLI I REFORMISTIČKE ŠKOLE

1. LIČNI USLOVI HODŽE HAFIZA ALI KORČE

I na samom kraju, nakon ovog naučnog putovanja kojeg sam proveo sa uveženim hafizom Ali Korčom, i prije nego što procjenimo njegov uspjeh ili neuspjeh, želim da odgovorim na jedno veoma važno pitanje: “Da li je ovaj albanski mislilac ispunjavao uslove i kvalifikacije mufesira, komentatora Knjige-Kur’ana, Svemogućeg Boga i ako ih je posjedovao, koji je bio njihov nivo?” Bez hiperbolizacije stvari, kao što možemo vidjeti, nakon proučavanja misli ovog učenjaka i njegove metode, posjedovao je veliko i dovoljno znanje islamskih nauka (hvala Allahu!), i imao je kapacitet, mogučnost i priliku da komentariše Kur’an časni, a ovo njegovo naučno bogatstvo karakteriše se kroz ove dimenzije:
1. Hifz, čitanje i tedžvid Kur’ana, i ovaj fenomen kao što smo ranije naveli, u prošlosti je bio veoma rasprostranjen među albanskim učenjacima (i danas postoji ali relativno malo);
2. Njegovo poznavanje arapskog jezika je bilo opsežno i duboko, posebno temeljito poznavanje gramatike, retorike, stilistike a posebno proze, jer je bio i profesor književnosti;
3. Temeljito poznavao Vjerovjesnikovog, a.s., Sunneta i poznavanje vjerodostojnih od lažnih hadisa;
4. Znanje i širok spektar poznavanja kur’anskih nauka, kao na primjer: poznavanje mekanskih i medinskih ajeta, povodi objave Kur’ana, nasih i mensuh, mutlak, mukajjed, am, has, retoričkih kur’anske stilove, početak i kraj objave, muhkem, mutešabih, itd.;
5. Njegov ogroman islamski moral i veliko islamsko obrazovanje koje je posjedovao, učinili su da u njegovom govoru ne postoji trivijalan ili ružan govor, osim kada je oštro kritizirao Židove i Kršćane i bez ikakvog oklijevanja pozivao se na njihove intrige kroz ljudsku historiju pa sve do danas. Itd.
Sva ova različita naučna saznanja koja je ovaj izuzetni islamski mislilac posjedovao i koja su mu omogućila da se bavi komentarom časnoga Kur’ana, olakšali su mu put da precizno shvati Knjigu, Svemogućeg Boga i vjerujemo da je uspješno izvršio ovu uzvišenu misiju.
Ovaj dar Bog daje samo onome kome On hoće i samo Njemu pripada Savršenstvo!

2. ZAJEDNIČKI ASPEKTI IZMEĐU MISLI HODŽE HAFIZA ALI KORČE I PRINCIPA REFORMISTIČKE ŠKOLE

U ovom djelu rada htjeli bismo da naglasimo u sažetom obliku misli hafiz Ali Korče o principima i elementima reformističke škole:
1. Njegov poziv da se isprave i reformišu obrazovne metode opčenito, dok vjerske posebno, koji su zapravo bili isti principi na koje su pozivali vođe reformističke škole, preciznije reforme u metodama Univerziteta Az’hara;
2. Nastava vjerskih predmeta zajedno sa naučnim predmetima na veoma pedantan i precizan način i otvaranje posebnih fakulteta sa tim ciljem;
3. Korekcija u metodi učenja arapskog jezika i u tom kontekstu, hafiz Ali Korča je preferirao francuske metode u učenju jezika;
4. Pozivao i apelovao je na hodže da posebno izučavaju nauku, baš kao što su to učinili zagovornici vjerskog, klasičnog, modernog i arapskog reformizma, kao na primjer.: Imam Gazali, Džunejdi, Ibni Sinâ, Muhamed Abduhu, Džemaludin Afgani, i dr.;
5. Kategoričko odbacivanje i klonjenje israilijata, kao i njegov konstantni zahtev da budemo oprezni po ovom pitanju;
6. Kategorično odbijanje slijepe imitacije;
7. Njegov stav u prici da je Poslanik (Neka je Allahov mir i spas na njega!) bio omađijan i ne prihvatanje tog hadisa;
8. Njegov fokus na nacionalna i svjetsko-politička pitanja;
9. Posmatranje i briga o događaja koji su se dešavali u Indiji i masakrima, ubijanjima i maltretiranju muslimana tokom vladavine tiranina Mahatme Gandija, te njegove koncentraciju u aktivnostima Ahmed Ebu Kelamit (poznat po nadimku Sir Ahmed Han);
10. Nezabrinutost za pad Osmanskog carstva i nedostatak truda u spašavanju Carstva od uništenja. Ovaj stav je postojao i među vođama reformističke škole na Az’haru, čak su neki od njih proglasili prioritet arapskog nacionalnog halifata!!!
Na Allaha plemenitog se oslanjamo da nas ovakvih ideja sačuva! Bez imalo sumnje to je bila negativna ideja i ona je rezultat rasnog i nacionalističkog fanatizma.

3. PRIMJERI IZ NACIONALNO-REFORMISTIČKO-VJERSKOG HORIZONTA U MISLIMA HODŽE HAFIZA ALI KORČE

Pravu iskrenost možemo vidjeti u njegovoj posebnoj brizi u zaštiti islamskih principa u Albaniji i posebnoj brizi u odbrani tih principa od neprijateljskih intriga. Ova njegova posebna briga uočena je u njegovom dugom i otvorenom pismu upućenom učenjacima i imamima Albanije. Ovdje navodimo samo kratku ilustraciju nekoliko njegovih citata iz pisma upučenom učenjacima i imamima:
“Gospodo učenjaci i imami, ako želite da steknete poštovanje ljudi kao što su vaši preci to stekli, onda morate pripremiti svoju djecu sa istim oružjem kojim su bili naoružani vaši preci, a to je oružje znanja i nauke, jer ovo je naše naslijeđe i to naslijeđe moramo ostaviti našoj djeci… Narod više ne može slušati fikciju izmišljenih priča, israilijata i prazne riječi. Sramota je ponositi se svojim precima, kada smo neodeveni i nemamo ništa. Kakvu korist će država imati od onih koji se školuju van naše zemlje?! ( Mislio je na intelektualce koji su studirali na Zapadu, H. Hodža).
Braćo i gospodo, učenjaci i hodže!
Ako imate volju i ljubav prema Muhamedu (Neka je Allahov mir i spas na njega!) nemojte spavati i puno razmišljati o budućim generacijama i morate se koncentrisati i biti oprezni posebno u sljedećem:
1. Ne dajte mladiće i djevojke u ruke misionara i onih koji ih čine kršćanima;
2. Čitanje i učenje Kur’ana napamet treba biti preokupacija svakog djeteta, bio on dječak ili djevojčica;
3. Obavezujemo se da ćemo svako dijete koje je navršilo trinaest godina uputiti u vjersku školu;
4. Svaki hodža koji poziva u vjeru mora imati barem jedno dijete u vjerskoj školi kako bi imao svog nasljednika;
5. Svaki musliman mora žrtvovati sve što ima u unapređenju i razvoju vjerske škole da bi se njen nivo vrijednosti poboljšao;
6. Učenjaci i hodže trebali bi obilaziti sela i gradove kako bi ohrabrili ljude da ponude pomoć i podrže ovaj projekat;
7. Obogatiti školski budžet, obezbijediti stručne profesore i nastavnike za svaki predmet; i:
8. Ako se ovo ne desi, interes učenjaka za stanje Ummeta, će vremenom biti izgubljen i to bi bio glavni povod za propast i uništenje islama. Ovo su naše slabosti i ovo su načini kako ih ispraviti. U vremenu Abasida, učenjaci su znali šest, poneki i sedam jezika, a zapitajmo se koliko mi jezika poznajemo?
Pošaljite svoju trinaestogodišnju djecu da uče kod nas i uvjeravam vas, ako Bog da, da će nakon tri godine moći govoriti arapski, perzijski i francuski, te će naučiti neke naučne i umjetničke predmete. Trudićemo se da se ne postidimo pred Poslanikom (Neka je Allahov mir i spas na njega!) na Sudnjemu danu i ako nam ne pomognete u ovom što vam pišem, bićemo odgovorni pred Boga na Sudnjemu danu!

Kako ojačati i pripremiti našu djecu za buducnost?
Pored maternjeg i arapskog jezika, svako ima obavezu da nauči još jedan svjetski jezik i napredovati znanjem na osnovu informacija i potrebe koje se u datom periodu traže, u suprtonom nestat ćemo u što skorijoj budućnosti …”

Nek se Allah smiluje hafizu Ali Korči!

Koliko je samo potreba Islamskog ummetit za ovakve savjete u današnjem vremenu… Allahu Svemogućem pripada najveci kudret!

………………..
O stavovima Kur’ana prema astronomskim naukama, vidi: Muhammed Abduladhim Ez-Zurkani, ”Menahilul-irfan fi Ulumil-Kur’an”; Daru-Kutejbe, Prvo izdanje, str. 406-412. Šejh Abduladhim Ez-Zurkani ističe da kada se govori o ovom pitanju treba uzeti u obzir pet principa: 1: Kur’an objavljen da bude vodič i putokaz, a ne pripovjedač astronomskih nauka, jer takve nauke pripadaju zakonu razvoja; 2: Kur’an poziva na ove nauke kao što poziva na analizu, proučavanje i korištenje blagodati univerzuma; 3: Kada Kur’an govori o takvim bićima, mi razumijemo da su ona podložna želji i volji Svemogućeg Boga; 4: Kada Kur’an govori u ajetu o uputama, primjećuje se da govori sumirajući znanje astronomskih nauka – jer je to Allahova riječ..-; i: 5: Metoda korištena u kur’anskim ajetima o univerzumu je jasna, koncizna i uvjerljiva. str. 409-412.
U četvrtak 26.12.2002 u 02:45 min. poslije ponoći, slučajno sam slušao televizijsku emisiju o tefsiru, na televizijskom kanalu ART, u Kuala Lumpuru, u Maleziji, gdje sam vidio da je savremeni egipatski učenjak, Muhammed Al-Gazali, pokojni Šejh, imao sličan komentar kao hafiz Ali Korča (Allah mu se smilovao!), a iz onoga što je on naglasio, citiram: “Ostala živa bića sa drugih planeta nisu zamišljena da budu u ljudskom obliku, i da ako Bog želi može da ih sakupi na planeti, a ovo sto nauka danas kaže da je voda izvor života na drugim planetama logično nije tačno, kao npr. ribe dišu u vodi, dok čovjek od zraka i kada bi propao u vodu utopio bi se, baš kako bi riba uginula na kopnu … međutim, ono što sam naglasio je moguće i ono što ističu komentatori Kur’ana je moguće …” Riječi šeiha Gazalija poklopile su se sa trenutkom sastavljanja moje disertacije o idejama šejha hafiza Ali Korče o istom ajetu. Po mom mišljenju, na druge planete mogu postojati i druga postojanja živih bića ili insekata, ali nemoguće da postoje ljudi na druge planete kako s racionalnog tako i šerijatskog razumjevanja postojanja čovječanstva. Šerijatski aspekt implicira kur’anski ajet:
مِنۡهَا خَلَقۡنَٰكُمۡ وَفِيهَا نُعِيدُكُمۡ وَمِنۡهَا نُخۡرِجُكُمۡ تَارَةً أُخۡرَىٰ ٥٥ [ طه :55 ] “Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.”. (Taha, 55). Ovdje zamjenica ( منها ) (njen ) podrazumjeva “zemlju” – u kontekstu riječi. Svemogući Bog također kaže u drugom ajetu:
 قَالَ فِيهَا تَحۡيَوۡنَ وَفِيهَا تَمُوتُونَ وَمِنۡهَا تُخۡرَجُونَ ٢٥ [ الأعراف: 25 ] “Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti.” (El A’raf, 25). I ovdje zamjenica (u njoj) (فيها) i (iz nje) ((منها označava zemlju na kojoj živimo i gdje su Adam i Eva sišli. Na osnovu ovih ajeta, život, smrt i proživljenje su na ovoj zemlji. Dok je prema logičkom aspektu Svemogući Bog zapečatio nebeske poruke slanjem posljednjeg Poslanika – Muhameda (Neka je Allahov mir i spas na njega!) da je on čovjek kao i svi ljudi koji žive na ovoj zemlji, i da poslije njega nema drugog poslanika. Ako kažemo da negdje ima drugih ljudi, onda bi Bog morao i njima poslati poslanike da ih vode i upučuju. Američki, ruski i britanski napori ovih dana imaju političke i ekonomske ciljeve. Dakle, riječi šejha Gazalija mogu biti tačne, ali i ne moraju.

Napomena: Nažalost, mnoge stranice su izgubljene iz ove obimne knjige. Primerak koji sam našao u Nacionalnoj biblioteci u Tirani posjedovao je stranice 1-31 i 232-288, i ovo je jedina koju posjedujem, jer je to jedina koju sam našao u Nacionalnoj biblioteci u Tirani. Jako bih volio da pronađem cijelu knjigu kako bih bolje razumio ideje, razmišljanja i metode razmatranja racionalnih, filozofskih i religijskih pitanja. Elhamdulillah, srećom na alb-islam forum-Albanaca na internetu, neko je prije nekog vremena postavio malo kompletniji primjerak knjige savjeta hafiza Alija Korče, na čemu sam im zahvalan, a potom sam ja objavio na svojoj ličnoj stranici za dobrobit svih čitalaca: http://www.drhajredinhoxha.net
Autor Kaside “El Bejkunije”, kada govori o vjeri u knjizi: “Dževheretut-Teuhid” Šejha Ibrahim Bejdžurija kaže:
( ورُجّحت زيادةُ الإيمانِ – بما تزيدُ طاعة الإنسان ) ( و نقصُهُ بنقصها و قيل لا – و قيل ذا خُلفٌ كذا قد نُقلا )
“Istina je da povećanje vjere dolazi od povećanja ibadeta od strane čovjeka, a ona (vjera) opada sa smanjenjem ibadeta ….”. Sjećam se ovih stihova iz vremena kada sam bio učenik srednje škole “El Furkan”, u Damasku, 1983. godine.

Autor Kaside “El Bejkunije”, kada govori o vjeri u knjizi: “Dževheretut-Teuhid” Šejha Ibrahim Bejdžurija kaže:
( ورُجّحت زيادةُ الإيمانِ – بما تزيدُ طاعة الإنسان ) ( و نقصُهُ بنقصها و قيل لا – و قيل ذا خُلفٌ كذا قد نُقلا )
“Istina je da povećanje vjere dolazi od povećanja ibadeta od strane čovjeka, a ona (vjera) opada sa smanjenjem ibadeta ….”. Sjećam se ovih stihova iz vremena kada sam bio učenik srednje škole “El Furkan”, u Damasku, 1983. godine.
Hafiz Ali Korča, “Historia e shenjtë dhe të katër Halifetë (Sveta/Drevna historija i četiri Halifa)”; 26-27.
Voleo bih da Hafiz Ali Korča nije ništa preneo iz Biblije i drugih svetih knjiga, kako ne bi došao u suprotnosti sa svojim stavovima na nije nište preneo od Israilijata. Nažalost, po ovom pitanju pratio je put svoga učitelja, Šejha Rašid Ride, ne primetivši ovaj propust koji je uradio i on i njegov učitelj.

Pogledaj opširnije: Prof. Dr. Hfz. Hajredin Hodža, “Albanski tefsir i mufessiri u savremenom dobu”, Prijevod: Dr. Mirsad Aslani, Prizren, 2022. Str. 139-178.